Borilački sport za dijete: uzrast, izbor sporta i na šta paziti

Pitanje koje treneri najčešće dobiju na vratima sale nije koji je stil najbolji, nego može li dijete od pet godina uopšte početi. Odgovor manje zavisi od broja u rodnom listu, a mnogo više od toga koliko kontakta sport traži i koliko dobro klub razdvaja djecu po godinama i težini.

Borilački sportovi za djecu nisu jedna stvar. Judo sa šest godina i boks sa šesnaest dvije su potpuno različite aktivnosti, iako nose istu etiketu. Zato je korisno prvo razdvojiti šta se u kojem uzrastu smije, pa tek onda birati salu.

Uzrast: tri praga umjesto jednog broja

Od pete do sedme godine trening je igra s pravilima. Dijete uči da sluša komandu, da padne bez straha, da drži ravnotežu i da čeka svoj red. Tehnike je malo, ponavljanja su kratka, a čas od 45 minuta je sasvim dovoljan.

Od osme do jedanaeste dolazi prava tehnika i prvi kontrolisani kontakt. Tu se pojavljuju i prva takmičenja, ali u formatima bez udaraca u glavu ili s vrlo strogo ograničenom jačinom. Djeca u ovom uzrastu brzo uče pokret, ali snaga i izdržljivost kasne za koordinacijom.

Od dvanaeste naviše otvaraju se sparing, ozbiljnija kondicija i redovna takmičarska sezona. Pubertet u ovom periodu razbacuje razlike: dvoje djece iste godine mogu se razlikovati 20 kilograma i cijelu glavu visine, pa uzrasne i težinske kategorije postaju važnije nego ikad.

Koji sport za koje godine

Gruba podjela koja se u praksi drži u većini klubova izgleda ovako.

• Judo i rvanje — najranije, obično od pet ili šest godina. Nema udaraca, a padovi i borba za zahvat odlično razvijaju osjećaj za tijelo. Za mlađe uzrasne kategorije u judu su davljenja i poluge zabranjeni i dozvoljavaju se tek kasnije. Roditelj koji i sam razmišlja o strunjači naći će logiku sporta opisanu u tekstu o judu za odrasle početnike.
• Karate — od pet do šest godina, s naglaskom na kihon i kate, dok se borba uvodi postepeno i s kontrolom udarca. Klubovi se ovdje razlikuju više nego što roditelji očekuju, pa se isplati znati šta zaista razdvaja kyokushin, shotokan i wado prije nego što upišete dijete.
• Taekwondo — takođe od pet do šest, uz mnogo skoka, gipkosti i rada nogama. Bodovanje i oprema mogu zbuniti na prvom turniru, pa pomaže unaprijed pročitati kako teče i kako se boduje taekwondo meč.
• Brazilski džiju-džicu — od pet ili šest godina, bez udaraca. Nožne poluge i najagresivnija davljenja u dječijim kategorijama su zabranjeni i uvode se tek u tinejdžerskim godinama.
• Boks, kickboks i muaj taj — tehnika, rad na metama, konopac i kondicija sasvim su u redu od osme ili devete godine. Zvanična takmičenja s udarcima u glavu u većini federacija počinju tek oko trinaeste.
• MMA — kao cjelina nije sport za dijete prije puberteta. Njegovi dijelovi jesu: rvanje, judo, džiju-džicu i tehnika udaranja bez kontakta u glavu.

Kako izgleda dobar dječiji trening

Za početak su dovoljna dva treninga sedmično po 45 do 60 minuta. Tri su gornja granica za dijete do dvanaest godina koje se ne takmiči ozbiljno.

Struktura časa koja funkcioniše: 10 minuta igre i zagrijavanja, 10 minuta padova i kretanja, 20 minuta tehnike u parovima, 10 minuta igre s otporom (potiskivanje, borba za zahvat, tag-igre) i pet minuta smirivanja. Konopac je ovdje idealna alatka jer traži koordinaciju, a ne snagu, i lako se dozira kroz kratke runde od 30 do 60 sekundi, kao u tekstu o preskakanju konopca za borce.

Snaga se kod djece radi sopstvenom težinom: čučnjevi, sklekovi na povišenju, penjanje, nošenje i vučenje, 2 serije po 8 do 12 ponavljanja. Bez maksimalnih opterećenja i bez trke za brojkama na šipci.

Jedno korisno pravilo za ukupno opterećenje: broj sati organizovanog sporta sedmično neka ne prelazi broj godina djeteta. Uz to jedan potpuno slobodan dan sedmično i bar mjesec dana pauze od tog sporta godišnje.

Na šta paziti kad birate klub

• Grupe razdvojene po uzrastu. Šestogodišnjak i četrnaestogodišnjak na istom treningu su znak lošeg vođenja sale.
• Broj djece po treneru. Preko dvadesetoro bez pomoćnika znači da niko ne gleda kako dijete pada.
• Ton. Vika, ponižavanje i kazneni sklekovi nisu disciplina nego loš trening.
• Higijena strunjača. Kožne i gljivične infekcije su najčešći „nevidljivi" problem u borilačkim salama.
• Roditelj smije gledati trening, bar povremeno. Sala koja to zabranjuje bez razloga otvara nepotrebno pitanje.
• Štitnik za zube od prvog dana kontakta, bez izuzetka. Za sportove s udarcima još i rukavice po uzrastu i štitnici za potkoljenice.

Sparing i takmičenja

Sparing nije mjerenje snage nego vježba s pravilima. Kod djece se radi na dogovorenom intenzitetu, s parterom slične veličine i uz trenera koji stoji uz njih, a ne uz zid s telefonom.

Dokazi su najjači za to da ponovljeni udarci u glavu nisu bezopasni, čak i kada ne izazovu nokaut. Zato je razumno da dijete prve godine provede u sportu bez udaraca u glavu ili u formatima s lakim kontaktom, bez obzira koliko brzo napreduje.

Težinske kategorije rješavaju se izborom kategorije, a ne skidanjem kilaže. Dehidracija i gladovanje pred vaganje nemaju mjesto u dječijem sportu; problemi koje takva praksa nosi opisani su u tekstu o spuštanju kilaže pred meč.

Česte zablude

„Trening snage zaustavlja rast." Istraživanja uglavnom pokazuju suprotno: nadzirani trening s primjerenim opterećenjem je siguran i smanjuje rizik od povreda. Opasne su loša tehnika i preveliki tereti, ne sam trening.

„Borilački sport pravi agresivnu djecu." Ono što oblikuje ponašanje je kultura sale, a ne sport na papiru. Isti judo može biti mjesto discipline ili mjesto gdje se stariji iživljavaju na mlađima.

„Što ranije sparing, to bolje." Rani i pretjeran kontakt najčešće proizvede strah i odustajanje, a ne tvrdoću.

„Pojas pokazuje nivo." Dječiji pojasevi i trake razlikuju se od kluba do kluba i od saveza do saveza. Napredovanje djeteta bolje se vidi po tome kako pada, kreće se i drži gard.

„Treba se specijalizovati na vrijeme." Rana specijalizacija u jednom sportu prije dvanaeste godine češće donosi preopterećenje i odustajanje nego prednost.

Kada kod ljekara

Prije upisa je dovoljan uobičajen sistematski pregled, uz spominjanje ako u porodici postoji srčano oboljenje ili je dijete imalo nesvjestice pri naporu.

Ljekaru idete i ako dijete nakon udarca u glavu ima glavobolju, mučninu, zbunjenost, smetnje vida ili je jednostavno „nekako drugačije" — i taj dan ne vraćate na strunjaču. Isto vrijedi za bol u zglobu koji traje duže od dvije sedmice, otok koji se ne povlači, bol tačno na krajevima dugih kostiju kod djece u naglom rastu i za svaku promjenu na koži koja liči na infekciju.

Kratko

• Sportovi bez udaraca (judo, rvanje, džiju-džicu) mogu od pet do šest godina; karate i taekwondo takođe, uz kontrolu kontakta.
• Tehnika udaranja od osam do devet godina, takmičenja s udarcima u glavu tek u ranim tinejdžerskim godinama.
• Dva treninga sedmično po 45 do 60 minuta su sasvim dovoljna za početak.
• Klub se bira po grupama, tonu i higijeni, ne po broju trofeja u vitrini.
• Štitnik za zube da, skidanje kilaže ne.