Istorija Mr. Olympije: od Larryja Scotta do danas

Ako pratiš bodybuilding, prije ili kasnije upadneš u raspravu o tome ko je bio najbolji Mr. Olympia i kada je takmičenje skrenulo s puta. Lista pobjednika od 1965. naovamo objasni dosta toga sama po sebi. Ovdje je hronologija era, s imenima, brojem titula i onim što se u međuvremenu mijenjalo u kriterijima.

1965: prva statueta i Larry Scott

Mr. Olympiju je 1965. u New Yorku pokrenuo Joe Weider, a razlog je bio praktičan. Pobjednici amaterskih takmičenja poput Mr. Universea nisu imali gdje dalje, pa im je trebalo takmičenje na kojem se najbolji mogu ponovo mjeriti međusobno.

Prvi pobjednik bio je Larry Scott. Odbranio je titulu i 1966, pa se povukao na vrhuncu, u dvadeset i osmoj godini. Na sceni je bio negdje oko 90 kilograma i pamti se po rukama i ramenima, po standardu koji je tada više gledao oblik nego obim.

Pobjednik od tada dobija statuetu Sandow, po Eugenu Sandowu, čovjeku koji se smatra prvim profesionalnim bodybuilderom. Taj detalj se nije mijenjao ni kada se sve ostalo oko takmičenja promijenilo.

Oliva i Arnold: titula izlazi iz sale

Sergio Oliva, Kubanac s nadimkom The Myth, uzeo je tri naslova zaredom, od 1967. do 1969. Bio je i jedan od rijetkih koji je Arnolda Schwarzeneggera pobijedio na Olympiji, upravo 1969.

Arnold je uzvratio 1970. i nizao titule do 1975 — šest zaredom. Onda se povukao, pa se vratio 1980. u Sydneyu i osvojio sedmu, odlukom koju dio takmičara i publike osporava i danas.

Između se ubacio Franco Columbu, s naslovima 1976. i 1981. Film Pumping Iron iz 1977. je scenu iz sale prenio širokoj publici i od bodybuildinga napravio temu o kojoj se pisalo i izvan specijalizovanih magazina.

Frank Zane i tri godine kada je oblik bio ispred mase

Frank Zane je pobjeđivao 1977, 1978. i 1979, s oko 85 kilograma na sceni — manje od većine konkurencije. Dobijao je na proporciji, uskom struku i tome što je u finalu izgledao suvlje od ostalih.

Ta tri naslova su najbolji dokaz da Olympia nikada nije bila samo takmičenje u veličini. Ono što sudije zapravo gledaju na sceni mijenjalo je težište kroz decenije, ali odnos dijelova tijela nikad nije ispao iz igre.

Poslije Zanea, 1982. je pobijedio Chris Dickerson, s preko 40 godina, a 1983. Samir Bannout. Bio je to kratak prelaz prije nego što je jedan čovjek zaključao titulu na osam godina.

Haney i Yates: dvije škole dominacije

Lee Haney je vladao od 1984. do 1991. i skupio osam titula, tada rekord. Njegov pristup treningu se često sažima rečenicom da mišić treba stimulisati, a ne uništiti: radio je teško, ali nije svaku seriju gurao do potpunog otkaza.

Dorian Yates je preuzeo 1992. i držao titulu do 1997, ukupno šest naslova. Donio je deblja leđa i tvrđu formu nego što se do tada viđalo, uz malo radnih serija po mišićnoj grupi i vrlo visok intenzitet.

Njegova era je i prva jasna najava cijene koju vrh sporta naplaćuje. Karijeru su mu skratile teške povrede ruku, s kojima je izlazio i na posljednja takmičenja. To je razlika koju vrijedi razumjeti: bodybuilding i trening za snagu troše tijelo na različite načine, ali ni jedan ni drugi ne opraštaju gomilanje umora bez pauze.

Coleman, Cutler i Heath: era mase

Ronnie Coleman je od 1998. do 2005. osvojio osam titula i izjednačio Haneyev rekord. Na sceni je prijavljivan s oko 135 kilograma, otprilike 45 kilograma više nego Zane dvadeset godina ranije. To je najbolji pojedinačni podatak o tome kako se standard pomjerio.

Jay Cutler ga je skinuo s trona 2006. i ponovio 2007, izgubio od Dextera Jacksona 2008, pa se vratio i pobijedio 2009. i 2010. Bio je prvi koji je titulu vratio nakon što ju je izgubio.

Phil Heath je zatim uzeo sedam naslova zaredom, od 2011. do 2017. U tom periodu je rasprava o tome koliko struk smije pratiti rast ostatka tijela postala stalna tema, a sudije su počele otvorenije tražiti čistiju sredinu tijela.

Poslije 2017: najotvoreniji period do sada

Od 2018. do 2024. titulu je osvojilo šest različitih ljudi: Shawn Rhoden, Brandon Curry, Mamdouh Big Ramy Elssbiay dva puta, Hadi Choopan, Derek Lunsford i Samson Dauda. Nakon tri decenije u kojima su vladali Haney, Yates, Coleman i Heath, ime na vrhu se sada mijenja gotovo svake godine — ko god te zanima kao aktuelni prvak, provjeri rezultat posljednjeg izdanja.

Paralelno, Olympia odavno nije jedno takmičenje. Pod istim krovom se dodjeljuju titule u nizu divizija, od 212 i Classic Physiquea, koji je u programu od 2016, do Men's Physiquea, Bikinija, Figure i Wellnessa. Kako se te kategorije razlikuju i šta se u njima boduje je zasebna priča.

Ms. Olympia je pokrenuta 1980, ukinuta poslije 2014. i vraćena 2020. Rekord drži Iris Kyle s deset titula, više nego iko u muškoj konkurenciji, a ženske kategorije danas nose vlastite kriterije koji se ne poklapaju s muškim.

Šta ova lista znači za nekoga ko trenira

Prvo, standard nikad nije bio jedan. Zane je pobjeđivao s 85 kilograma, Coleman s 135, i obojica su bili tačno ono što se tada tražilo. Uzimati bilo čiji izgled kao cilj je slabija ideja od gradnje onoga što tvoja građa dozvoljava.

Drugo, vrh ovog sporta se ne gradi samo treningom i ishranom, i to je javna tajna. Ako neko razmišlja o tom putu, razgovor s ljekarom je jedini razuman prvi korak; za većinu čitalaca je korisniji okvir šta je realno postići bez dopinga.

Treće, ono što na sceni izgleda kao magija posljednjih dana nije magija nego rutina. Peak week radi na rubovima, a sve bitno je odrađeno mjesecima ranije.

Kratko

• Mr. Olympia se održava od 1965; prvi pobjednik je Larry Scott, a trofej je statueta Sandow.
• Najviše titula imaju Ronnie Coleman i Lee Haney, po osam, pa Arnold Schwarzenegger i Phil Heath, po sedam.
• Kriteriji su se pomjerali: kasne sedamdesete su nagrađivale proporciju, kraj devedesetih i početak dvijehiljaditih masu, danas se traži i jedno i drugo uz čistu sredinu tijela.
• Od 2018. do 2024. bilo je šest različitih pobjednika, najotvoreniji period u istoriji takmičenja.
• Olympia danas nije jedno takmičenje nego skup divizija, uključujući Ms. Olympiju, 212 i Classic Physique.