Brazilska jiu-jitsu: kako izgleda trening i sistem pojaseva

Dođete na prvi trening, neko dvadeset kilograma lakši vas za pola minute stavi u poziciju iz koje ne možete izvući ni ruku, a onda vam mirno objasni da niste napravili jednu grešku nego pet. To je najčešći prvi utisak u brazilskoj jiu-jitsu. Odmah zatim slijede dva pitanja: kada to prestane biti haos i šta stvarno znače one boje oko struka.

Šta se zapravo radi na tatamiju

Riječ je o hrvanju bez udaraca u kojem se najveći dio borbe rješava na podu. Redoslijed je gotovo uvijek isti: prvo rušenje ili povlačenje protivnika u svoju gard poziciju, zatim prolaz pored njegovih nogu, pa kontrola odozgo ili s leđa, i tek onda završnica.

Završnica je poluga na zglob ili gušenje. Kada zahvat uhvati, borba prestaje tapkanjem — dva do tri jasna udarca dlanom po protivniku ili po tatamiju. Nema poena za izdržani bol i nema nastavka poslije tapkanja. To je jedino pravilo koje se u sali nikad ne relativizuje.

Postoje dvije varijante. U gi verziji trenira se u kimonu i dozvoljeni su hvatovi za tkaninu, pa se guši i reverom i rukavom; borba je sporija i više liči na šah s hvatovima. U no-gi verziji nose se rashguard i kratke hlače, tempo je znatno brži, kontrola se drži podhvatima ispod pazuha i oko vrata, a napadi na noge su češći.

Na takmičenju se poeni dijele za pozicije, ne za agresivnost: dva poena za rušenje, za prevrtanje odozdo i za koljeno na stomaku, tri za prolaz garda, četiri za jahanje i četiri za leđa s obje pete zakačene. Predaja prekida borbu bez obzira na rezultat. Sistem je osjetno jasniji od bodovanja u MMA borbi, gdje sudijske odluke redovno izazivaju svađe, jer se ovdje boduje konkretan položaj, a ne opšti utisak o rundi.

Pojasevi: šta koji znači

Kod odraslih postoji pet pojaseva: bijeli, plavi, ljubičasti, smeđi i crni. Na svakom se do sljedećeg dobija najviše četiri trake, koje trener dodjeljuje kao znak napretka unutar istog nivoa.

Djeca od 4 do 15 godina imaju svoj sistem — bijeli, sivi, žuti, narandžasti i zeleni, svaki u po tri nijanse. Plavi pojas se po pravilima međunarodne federacije ne može dobiti prije 16. godine, a crni prije 19.

Postoje i minimalna vremena provedena u pojasu: dvije godine na plavom, godinu i po na ljubičastom i godinu dana na smeđem. U praksi to znači da čovjek koji trenira dva do tri puta sedmično do crnog pojasa stiže za osam do dvanaest godina. Nema ispita s bodovnom listom kao u karateu — odluku donosi trener na osnovu onoga što vidi u sparingu, a ne na osnovu jednog testa.

Iznad crnog idu stepeni. Poslije sedmog stepena nosi se crveno-crni pojas, poslije osmog crveno-bijeli, a crveni je rezervisan za najviše stepene i vrlo mali broj ljudi. To su decenije rada u sportu, a ne dodatni nivoi vještine koje prosječan trenirač ikada dotakne.

Kako izgleda jedan trening

Standardni čas traje 60 do 90 minuta i gotovo uvijek ima isti kostur.

• Zagrijavanje, 10–15 minuta: kotrljanja, otvaranje kukova, izvlačenja bokom, penjanja uz partnera, lagano rvanje za hvatove.
• Tehnika, 20–30 minuta: trener pokaže jedan do tri detalja, pa se rade ponavljanja s partnerom koji ne pruža otpor — obično 10 do 20 na svaku stranu.
• Pozicioni sparing, 10–15 minuta: kreće se iz zadate pozicije, jedan drži, drugi bježi, runde od 2 do 3 minute.
• Rolanje, 20–30 minuta: slobodna borba, četiri do šest rundi po 5 ili 6 minuta, uz kratku pauzu za mijenjanje partnera.

Rolanje je dio zbog kojeg ljudi ostaju i dio u kojem se prave sve greške. Početnik grči cijelo tijelo, zadržava dah i pokušava snagom izaći iz svake pozicije. U prvoj godini napredak se najbolje mjeri time koliko manje energije potrošite na isti broj rundi.

Kako se pripremiti da izdržite

Za nekoga ko počinje, dva treninga sedmično dovoljna su da tehnika ostane u glavi, tri su optimalna. Takmičari idu na četiri do šest, ali je tada bar jedan namjerno lagan.

Snaga se radi odvojeno, dva puta sedmično po 40 do 50 minuta: čučanj, neka varijanta dizanja s poda, potisak, veslanje i zgibovi. Tri do pet serija po 3 do 6 ponavljanja sa solidnom težinom daje više nego beskrajne serije od 20, jer u borbi trebate kratke i jake kontrakcije, a ne sagorijevanje.

Hvat i vrat su specifični za ovaj sport. Visovi na šipci od 20 do 40 sekundi, hodanje s teškim tegovima i lagane izometrije za vrat rade posao. Ramena najviše trpe u gi verziji, pa se isplati odvojiti nekoliko minuta za trening rotatorne manžetne i ono što tu stvarno radi, a koljena zbog čestih uvrtanja iz garda vole preventivni rad koji se pokazao korisnim.

Fleksibilnost pomaže, ali ne onako kako se obično misli. Korisniji su pokretljivi kukovi i grudni dio kičme nego špaga. Ako trenirate poslije četrdesete ili pedesete, princip je isti kao u teretani — manje rundi, više pažnje na oporavak; ista logika opisana je u tekstu o pametnom treningu s 50 godina.

Na takmičenjima postoje težinske kategorije, pa se prije ili kasnije javi i pitanje kilaže. Skidanje težine pred vaganje uobičajeno je u borilačkim sportovima, ali nosi rizik i traži plan — kako se to radi i zašto zna poći po zlu je zasebna tema koju ne treba improvizovati.

Česte zablude

Tehnika poništava razliku u kilaži. Poništava dio nje. Zato i postoje težinske kategorije. Dobar plavi pojas od 70 kilograma neće redovno rješavati podjednako tehničnog protivnika od 95.

Pojas se dobija po proteklom vremenu. Minimalna vremena kod odraslih jesu propisana, ali su to donje granice, a ne raspored. Ima ljudi koji ostanu plavi pet godina jer treniraju jednom sedmično.

Tapkanje je poraz. Tapkanje je način na koji se ovaj sport uči bez povreda. Oni koji ne tapkaju iz inata završe s povrijeđenim laktom ili ramenom i pauzom od tri mjeseca.

No-gi je lakši ulaz za početnika. Nije nužno. Bez tkanine je teže zadržati kontrolu, tempo je viši i pozicije se brže gube. Kimono mnogima daje više vremena za razmišljanje.

Ovo je kompletna samoodbrana. Jedan scenarij rješava vrlo dobro — borbu jedan na jedan koja završi na podu. Odbrani od udaraca vas ne uči, i klubovi koji to obećavaju prodaju nešto što čas ne sadrži.

Kada kod ljekara

Uho koje otekne poslije treninga treba pogledati u prvih dan-dva, dok se tečnost još može izvući. Kasnije hrskavica ostaje trajno deformisana.

Ljekaru idete i ako koljeno otekne u roku od nekoliko sati poslije uvrtanja, ako lakat ostane bolan i ne može se potpuno ispraviti dva-tri dana nakon poluge, ako se javi trnjenje ili slabost u ruci poslije gušenja ili pritiska na vrat, ili ako ste izgubili svijest makar na sekundu. Bol koji traje duže od sedmicu-dvije i ne popušta uz odmor takođe zaslužuje pregled, a ne još jedan trening.

Kratko

• Cilj je kontrola pa predaja: rušenje, prolaz garda, dominantna pozicija, tek onda poluga ili gušenje.
• Odrasli pojasevi: bijeli, plavi, ljubičasti, smeđi, crni, s najviše četiri trake po pojasu.
• Plavi ne prije 16. godine, crni ne prije 19; realan put do crnog je osam do dvanaest godina.
• Čas: zagrijavanje, tehnika s 10 do 20 ponavljanja, pozicioni sparing, pa 4 do 6 rundi rolanja.
• Dva do tri treninga sedmično plus dva kratka treninga snage drže vas na tatamiju bez pauza zbog povreda.