Kako su izgledale teretane prije 100 godina

Da uđeš u teretanu iz 1925. godine, prvo bi ti nedostajao stalak za čučanj, a odmah zatim ogledalo — ni jedno ni drugo nije bilo standard. Ipak, ljudi su tada dizali kilaže koje bi i danas u većini sala bile zapažene. Evo šta je konkretno stajalo u tim prostorijama, kako se treniralo i šta od toga još uvijek drži vodu.

Prostor: drveni pod, mala sala, bez ogledala

Tipična sala tog doba imala je između 60 i 150 kvadrata, često u podrumu ili iznad kafane, s drvenim podom i jednom pećicom na ugalj. Ogledala su bila rijetka i mala, više za brijanje nego za provjeru tehnike. Nije bilo gumenih tegova ni podnih obloga, pa se šipka nikad nije ispuštala — spuštala se kontrolisano, ili se nije ni dizala.

Kod nas su tu ulogu uglavnom igrale sokolske i gimnastičke sale. Program je bio bliži času gimnastike nego bodybuildingu: razboj, karike, konj s hvataljkama, švedske ljestve, strunjača, sve kolektivno i po komandi instruktora. Dizanje tegova je bilo zaseban, manjinski svijet.

Oprema koju bi danas jedva prepoznao

• Šipka s kuglama — šuplje metalne kugle koje si punio olovnom sačmom ili pijeskom. Prazna je težila 15–20 kg, puna je išla i preko 90 kg, a promjena težine je trajala 10–15 minuta uz odvrtanje čepova.
• Pločasta šipka — s izmjenjivim diskovima od livenog gvožđa, u koracima od 1,25 i 2,5 kg. Pojavila se početkom 20. vijeka i tokom 1920-ih polako istisnula kugle.
• Girje — 16, 24 i 32 kg, jer je jedan pud tačno 16,38 kg.
• Indijski čunjevi — drveni, 0,5 do 2 kg po komadu, zamahivani u krugovima 10–15 minuta kao zagrijavanje ramena.
• Medicinke od 3 do 7 kg, kožne, punjene krpama ili konjskom dlakom.
• Zidne katrolje s utezima u koracima od 1 kg — preteča današnjih sajli.

Kako su zapravo trenirali

Standard je bio cijelo tijelo tri puta sedmično, ponedjeljak–srijeda–petak, uz 60 do 75 minuta rada. Po vježbi se radilo 1 do 3 serije, najčešće 8–12 ponavljanja, i to je bilo sve — nije bilo ni ideje o 20 serija za grudi. Progresija je bila mehanička: kad izvedeš 12 ponavljanja u sve tri serije, dodaš 1,25 ili 2,5 kg i vratiš se na 8.

Paralelno je postojala i škola lakih tegova: bučice od 2 do 4 kg, 50 do 100 ponavljanja po vježbi, 15–20 vježbi svaki dan, uz naglasak na svjesnom stezanju mišića. Ta metoda je prodavana kao put do velikih mišića; danas znamo da radi uglavnom kao kondiciona rutina i zagrijavanje.

Na takmičenjima se dizalo drugačije. Na Olimpijadi 1920. i 1924. bilo je pet disciplina, uključujući trzaj i izbačaj jednom rukom. Od 1928. ostaju tri: potisak, trzaj i izbačaj. Pobjednik u najtežoj kategoriji 1928. imao je zbir 372,5 kg u tri discipline — danas vrhunski dizači prelaze 470 kg u dvije.

Čučanj bez stalka, potisak bez klupe

Stalaka nije bilo, pa si šipku morao sam dovesti na leđa. Jedan način je bio da je podigneš na prsa pa prebaciš iza glave — što ti automatski ograničava čučanj na ono što možeš izbaciti. Drugi je bio da naslonjenu šipku uspraviš na jedan kraj, podvučeš rame i preokreneš je preko leđa; tim trikom su se sredinom 1920-ih čučnjevi dizali i do oko 250 kg.

Pravilo iz tog vremena: ako ne možeš podići težinu s poda na ramena, nemaš šta raditi s njom ni na leđima.

Klupa za potisak, kakvu danas imaš, postala je uobičajena tek od 1930-ih i 1940-ih. Prije toga se potiskivalo ležeći na podu, s kratkim opsegom pokreta, ili se šipka trbuhom izbacivala u početnu poziciju. Zbog toga su brojke u potisku iz tog perioda znatno niže od onoga što bi očekivao.

Ishrana: mlijeko, jaja i ništa treće

Suplemenata praktično nije bilo. Standardni savjet za dobijanje mase bio je 3 do 4 litre punomasnog mlijeka dnevno, 6–8 jaja, meso jednom ili dva puta dnevno i puno hljeba. Poznata rutina s početka 1930-ih tražila je jednu seriju čučnja od 20 ponavljanja, dodavanje 2,5 kg svaki trening i 4 litre mlijeka uz to. Radila je — ali dio dobitka je bio čista masnoća, jer niko nije brojao kalorije ni proteine.

Šta je od toga i danas upotrebljivo

Tri stvari se drže: mali i redovni skokovi u težini (1,25–2,5 kg), treninzi cijelog tijela 3 puta sedmično za nekog ko trenira do dvije godine, i mali broj kvalitetnih serija umjesto gomile loših. Ostalo je uglavnom folklor: 100 ponavljanja s bučicom od 2 kg neće izgraditi mišić, a izbjegavanje čučnja jer je nekad smatran opasnim nema osnova.

Kada kod ljekara

Teški čučnjevi i serije od 15–20 ponavljanja u kojima zadržavaš dah kratko i naglo podižu krvni pritisak. Javi se ljekaru prije nego kreneš s teškim dizanjem ako imaš povišen pritisak, poznatu bolest srca, kilu ili si stariji od 40 godina i godinama neaktivan. Prekini trening i traži pregled ako se pojavi bol ili pritisak u grudima, nesvjestica, iznenadna glavobolja pri naprezanju, ili bol u zglobu koji traje duže od 2–3 sedmice i ne popušta uz mirovanje.

Kratko

• Teretana 1925. je bila mala drvena sala bez ogledala, stalaka i gumenih tegova.
• Oprema: šipke s kuglama punjenim sačmom, girje od 16/24/32 kg, čunjevi od 0,5–2 kg, medicinke 3–7 kg.
• Trenirano je cijelo tijelo 3 puta sedmično, 1–3 serije po vježbi, 8–12 ponavljanja, progresija 1,25–2,5 kg.
• Nije bilo klupe za potisak ni stalka za čučanj — težinu si morao sam dovesti na ramena.
• Za masu se pilo 3–4 litre mlijeka dnevno; suplemenata nije bilo.