Aikido i wing chun: šta se uči, a šta pada u sparingu

Ako ste dvije godine radili kotegaeshi na partneru koji vam ruku pruži tačno kako treba, pa vas u prvoj rundi laganog sparinga zbuni neko sa dva džeba i jednim niskim krošeom — niste izuzetak. Ista scena se ponavlja i u aikido dvorani i u wing chun školi.

Pitanje nije da li te vještine „rade“. Pitanje je šta rade, na kojoj udaljenosti i koliko trening koji ih predaje liči na situaciju u kojoj druga osoba ne sarađuje.

Šta aikido zaista uči

Aikido je u Japanu oblikovao Morihei Ueshiba, uglavnom iz materijala Daitō-ryū aiki-jūjutsua, a ime se ustalilo sredinom četrdesetih godina prošlog vijeka. Repertoar je uzak i prepoznatljiv: ulazak u napadačevu liniju (irimi), izmicanje okretom (tenkan), poluge zgloba poput kotegaeshija i nikyoa, kontrola lakta i ramena, bacanja iz tih hvatova i grupa držanja na podu. Uz to ide rad drvenim mačem i štapom.

Metod je kata. Jedan partner, uke, daje dogovoreni napad — hvat za zglob, hvat s leđa, sječenje odozgo, ubod — drugi ga preuzima, izvodi tehniku, a uke pada i odmah ustaje. Sve je unaprijed poznato, i to je namjerno: tako se u jednom satu skupi 200 i više ponavljanja.

Iz toga izlaze dvije stvari koje aikido radi bolje od većine sistema. Prva je ukemi, pad. Ko pet godina svaki trening padne stotinjak puta, pada sigurnije od prosječnog rekreativca u bilo kojem sportu. Druga je osjećaj za ugao: stalno se uči da se ne stoji tamo gdje napad ide.

Ono što u većini pravaca nedostaje jeste faza u kojoj uke odbije da bude uke. Slobodnog sparinga uglavnom nema. Izuzetak je Tomiki, odnosno Shodokan pravac, koji ima takmičarski randori: jedan ima gumeni nož i pokušava ubod, drugi pokušava tehniku. Tu se za par minuta vidi koji dio programa preživi otpor.

Šta zaista uči wing chun

Wing chun je južnokineski sistem s tri forme praznih ruku (Siu Nim Tau, Chum Kiu, Biu Jee), formom na drvenom čovjeku i dva oružja — leptir-noževima i dugom motkom. Priča o monahinji Ng Mui i djevojci po kojoj sistem nosi ime je legenda bez potvrde; provjerljiva linija seže do 19. vijeka, a globalnu publiku je sistem dobio preko Hong Konga i škole Ip Mana.

Ideja je ekonomična: kratke prave putanje po centralnoj liniji, odbrana i udarac u istoj akciji, stalni pritisak naprijed, lakat nisko i blizu tijela. Chi sao, „ljepljive ruke“, vježba je osjeta — s rukama u stalnom kontaktu učiš da prepoznaš gdje je partner otvoren i da uđeš tu, bez gledanja.

Chi sao je odličan drill i slab test. On počinje s kontaktom ruku, a borba počinje dva koraka dalje — i do tog kontakta često nikad ne dođe onako kako drill pretpostavlja.

Šta se desi kad partner prestane sarađivati

Poluga zgloba traži da protivnik ruku negdje zakači i tu je ostavi trenutak duže. Aikido ulaz uz to pretpostavlja da napadač produžava liniju — da mu težina ide naprijed i da se ne vraća. Bokser to ne radi: udari i povuče ruku, promijeni nivo, stane i krene. Kotegaeshi na ruku koja se već vraća nema za šta da se uhvati.

Druga rupa je rvanje. Klasičan program nema odgovor na duplu nogu ni bilo kakav rad s poda. Ako prvi kontakt završi u klinču uz zid, kata repertoar više nema šta ponuditi — a tu većina kontakata i završi.

Kod wing chuna prvo pada serija pravih udaraca. Na vreći izgleda neodbranjivo. Protiv nekoga ko drži gard, pomjera glavu i uzvraća, ti udarci su kratki i lagani, pa se ulazi u razmjenu bez težine iza ruke i bez plana za izlaz. Uski stav dobro drži liniju naprijed, ali slabo podnosi nizak udarac nogom u but i lako se ruši kad neko krene na noge.

Zajednički problem je kondicija za razmjenu. Forme i kate se rade u ritmu koji ne diže puls kao tri minuta stvarnog rada, pa prva runda pod pritiskom obično izgleda gore nego što tehničko znanje zaista jeste.

Šta od svega ipak prolazi

Ukemi je najprenosiviji dio aikida. Prenosi se u judo, u BJJ, na planinarsku stazu i na poledicu, i to nije mala stvar.

Poluge zgloba nisu iluzija, ali se u živom radu ne pojavljuju iz vazduha. Pojave se kad kontrola već postoji: iz klinča, kad protivnik hvata tvoj rever ili zapešće, kad je već na podu. Isti kotegaeshi rade i džudisti i sambisti — samo u njega ulaze poslije kontakta, a ne prije.

Iz wing chuna se najbolje prenosi rad rukama na bliskoj distanci. Pak sau i lap sau su, funkcionalno, borba za ruke, ista logika koju rvač koristi kad hvata zapešće. Taktilni osjećaj kad se ništa ne vidi jer su glave naslonjene potpuno je upotrebljiv i najbliži je onome što se dešava u klinču u muay thaiju. Kratki pravi udarci iz strukture takođe rade — ako iza njih ima težine.

Kako trenirati da izdrži pritisak

Ne treba mijenjati vještinu, nego dodati stepenice otpora. Redoslijed koji funkcioniše izgleda ovako:

• Dogovoreni napad, bez prepuštanja. Uke daje isti napad, ali ne pada dok ga tehnika ne obori. Odmah se vidi šta je bilo poklon.
• Napad koji se mijenja. Partner smije povući ruku, promijeniti stranu ili udariti drugi put. Pedeset posto brzine je sasvim dovoljno.
• Pozicioni spar. Dvije minute, jedan ima jedan zadatak (uhvatiti zglob, doći iza leđa, uspostaviti kontakt ruku), drugi radi šta hoće da ga spriječi.
• Slobodne runde. Tri runde po dvije minute na 40–50 posto, s rukavicama i štitnikom za zube.

Uz to idu tri dodatka kojih u klasičnom programu nema: odbrana od rušenja (barem sprawl i okvir na kuku), dvije runde na metama sedmično da udarac dobije težinu — kako se to radi piše u tekstu o radu na fokuserima — i jačanje vrata, jer se u živom radu glava trese, a u kati nikad.

Petnaest do dvadeset minuta živog rada dva puta sedmično mijenja sliku za šest do osam sedmica. Ne treba više od toga da bi se znalo šta od naučenog stvarno postoji.

Česte zablude

„Tehnike su preopasne za takmičenje.“ Judo, sambo i BJJ takmiče se s polugama koje su jednako opasne, uz pravila i predaju. Razlog izostanka sparinga nije opasnost nego navika metoda.

„To je za ulicu, ne za ring.“ Ulica je kraća, haotičnija i nepredvidivija, dakle zahtjevnija. Ako nešto ne prolazi protiv poznatog partnera u rukavicama, teško da prolazi protiv nepoznatog.

„MMA je dokazao da su te vještine bezvrijedne.“ Pokazalo se da trening bez otpora ne proizvodi borce. To je kritika metoda, a ne kataloga tehnika.

„Chi sao je sparing.“ Chi sao je vježba osjeta na kontaktu. Gor sau, slobodna razmjena, nešto je sasvim drugo i mnoge škole ga ne rade.

„Nije za djecu jer nije borbeno.“ Za dijete su i aikido i wing chun razumni prvi izbori: koordinacija, padovi, disciplina i malo udaraca u glavu. O tome na šta paziti pri izboru ima poseban tekst o borilačkom sportu za dijete.

Kada kod ljekara

Bol u zglobu ili palcu duži od dvije sedmice, trnjenje u prstima, otok koji se vraća poslije svakog treninga ili slabiji hvat nisu nešto što se „razradi“. Isto važi za rame poslije poluge, ako ne podnosi podizanje ruke iznad glave.

Poslije udarca u glavu, mučnina, dvostruki vid, zbunjenost ili glavobolja koja jača znače prekid treninga i pregled istog dana.

Kratko

• Aikido dobro uči padove, uglove i kontrolu zgloba; wing chun blisku distancu, centralnu liniju i osjećaj u kontaktu.
• Pod otporom prvo padaju poluge iz vazduha, serije lakih udaraca i uski stav bez odbrane od rušenja.
• Rupa je u metodu treninga, ne u katalogu tehnika.
• Dodaj stepenice otpora, mete, sprawl i vrat: 15–20 minuta živog rada dva puta sedmično.
• Šta preživi partnera koji odbija sarađivati, to je tvoje. Ostalo je vježba.